U skučenom uredskom prostoru od dvadesetak kvadrata iznad placa na Kvatriću, na tri police raste nekoliko vrsta salate, jestivo cvijeće, blitva i rotkvice. Na vratima nas veselo dočekuje Sergej Lugović, inače profesor na Tehničkom veleučilištu, te uspješan DJ i nekadašnji vlasnik klubova Sirup i Porat. Iza njega pažljivo zalijeva sadnice Oliver Međugorac, inženjer kemijske tehnologije i njegov kolega. Njih dvojica, uz diplomiranog agronoma Bojana Krnjića nedavno su osnovali tvrtku Vesela motika u sklopu koje razvijaju i aplikaciju koja podržava poslovanje farmera i kompletnu opremu za vertikalnu poljoprivredu.
“Ovaj naš mali labos trenutno je u potpunom kaosu i tek sam uspio raščistiti ovaj dio”, pokazuje Sergej rukom prema tek očišćenom radnom stolu, te naglašava da su biljke tu samo zbog eksperimenata, a ne zbog komercijalnog uzgoja. “Sve što ovdje sadimo služi nam samo da vidimo kako cijela stvar funkcionira”, objašnjava Lugović koji se s urbanim vrtlarenjem pobliže upoznao prije pet godina kada je u sklopu fakulteta na kojem predaje Tehnološko poduzetništvo počeo istraživati sustave za vrtlarenje u kontroliranim uvjetima poput stana, podruma ili tavana.
Volim stvari promatrati kroz glazbu
“Tijekom istraživanja rodila mi se ideja i kada je potpuno sazrela nas trojica smo, uz pomoć još nekoliko programera počeli malo pomalo razvijati tehnologiju poput senzora i malih sustava za navodnjavanje, te aplikaciju koja, osim što je povezana s tim sustavom, pruža cjeloviti pogled na poslovanje”.
Aplikacija je, nastavlja Lugović, tek završena i baš su je neki dan predstavili jednoj većoj domaćoj zadruzi s kojom su zajedno radili na razvoju zadnjih godinu dana, a planiraju i proboj na svjetsko tržište. “Ta naša aplikacija prati sve, dakle od ulaznih računa, resursa, planiranja, skladišta do dostave i mjesta na kojima se proizvod prodaje, te web dućana, a usklađena je i sa zakonima o OPG-ovima”, objašnjava, te dodaje kako je povezana i sa sustavom navodnjavanja i senzorima tako da se njima može upravljati i s drugog kraja svijeta. Osim toga, uključuje se i Oliver u priču, cijeli sustav je modularan, pa klijent može birati koje će segmente koristiti.
Aplikacija nije besplatna i previše je, kažu, ozbiljna da bi je dali u bescjenje, ali napravili su istraživanje kako je licencirati da bude isplativa. “Dajemo je na lizing, dakle model kao tantijemi u glazbi. Ja inače kao DJ i nekadašnji producent volim stvari promatrati kroz glazbu. Iako poveznica glazbe i poljoprivrede na prvi pogled možda izgleda suludo, ovaj model smatram vrlo efikasnim”, kaže Lugović koji se vodio logikom da poljoprivrednik mora zaraditi na njihovoj tehnologiji. “Korištenje naše aplikacije i opreme može se plaćati od udjela prihoda, a kada se tako potpuno isplati licenca, ostaje samo plaćanje za održavanje”.
Od stola do polja njihova je paradigma
“Sustav prehrane je slomljen”, govori nam Lugović dok namješta temperaturu na klimi kako bi biljke rasle u idealnim uvjetima, te odmah daje primjer SAD-a u kojem se prvi puta dogodio Food desert, fenomen za koji su zaslužni veliki trgovački lanci koji rade po staroj ekonomskoj paradigmi ‘što veći, to efektivniji’. “ I znate što je bila posljedica toga? Ti veliki su pobili manje od sebe, a farme su se specijalizirale za monokulture, pa na jednoj uzgajaju samo jabuke, na drugoj krumpir, na trećoj salatu i opskrbljuju samo te velike lance. I ako se dogodi da se ti veliki dućani ugase, građani nemaju gdje kupovati hranu, a farme više nemaju kome prodavati svoj urod” govori Lugović i dodaje da se s takvim modelom poslovanja baca i mnogo hrane.
“Evo vam primjer Poljske koja je dobila hrpu love od poticaja, podigla je svoju industriju jabuka i sada šibaju desetak šlepera tjedno, primjerice, samo za Hrvatsku, pa ako se proda super, a ako ne, ostatak se baca. I to je strašno, to je paradoks koji se događa”, objašnjava, te nudi i rješenje kako to izbjeći. “To se može riješiti tehnologijom i tu dolazimo do nove paradigme koju mi zastupamo, a to je od stola do polja. Ti imaš stol i ako se pet konkurenata pokušava svojim proizvodima boriti za poziciju na tvojem stolu, imat ćeš puno više u ponudi nego što je potražnja. S druge strane, na stolu nastaje informacija da ti treba jogurt i kada bi se moglo pratiti kada kome treba i koliko često, problem bacanja hrane bi se riješio”.
Salata koja raste uz pomoć naše tehnologije je isplativa
U svakoj zgradi u gradu, mišljenja je Oliver, može se uzgajati zelenje unutar podruma, tavana ili na krovu. “Ljudi bi znali što jedu i jeli bi svježu hranu. Ista stvar je i s farmerima 21. stoljeća koji mogu saditi u gradu i poslije prodavati. Nije isto jedete li povrće iz druge zemlje koja zrije u transportu ili iz istog grada”, govori nam Oliver, a Sergej se nadovezuje kako su napravili i eksperiment s uzgojem mlade salate pomoću njihove tehnologije.
“Išao sam na plac kupiti janjetinu i platio je 78 kuna po kilogramu, poslije sam odlučio otići po malo rikole i šokirao se kada sam shvatio da je kilogram rikole skuplji za 42 kune od kilograma janjetine. Mi smo eksperimentirali kod nas u labu i u dvadeset kvadrata, odnosno na tri police smo u tri tjedna dobili 70 punih vrećica mlade salate.” I najbitnija stvar, nadovezuje se dalje Lugović, nema toliko navodnjavanja kao na polju, ne ovisi se o vanjskim faktorima i ne koriste se pesticidi, a salatu koju su dobili je, naglašava, zdrava i nutritivno jaka.
Uz opremu i aplikaciju sami rade i supstrate koji su organski, a pogodni su i za zelene krovove jer upijaju veliku količinu vode i dugo zadržavaju vlažnost. “Ako imate supstrat koji će popiti veliku količinu kišnice bit ćete u plusu, a osim toga taj tip supstrata je i odličan termo izolator”, govori nam Oliver i naglašava da će se taj supstrat kod njih moći i reciklirati, pa klijenti neće morati kupovati novi već će imati samo trošak reciklaže.
Craft proizvodnja i distribucija hrane
Nakon što su zbrinuli sadnice za taj dan, sjedamo na terasu kafića u blizini placa na Kvatriću gdje svako toliko prolaze taksi vozila što je Lugovića podsjetilo na razlike u modelu poslovanja s tehnologijom i bez nje. “Ajmo povući paralelu Zagreb Taksija i Ubera!”, usklikne. “Da bi sustav klasičnog taksija funkcionirao ti moraš imati upravu, taksiste, old school provjeru ljudi, je li tako? I logično je da je administracija jednog takvog sustava skupa i taksi je automatski skuplji. I onda se odjednom pojavio Uber koji ti je omogućio da direktno naručiš vozača za 0 kuna, te da digitalno ocijeniš tog vozača. Znači tehnologija je omogućila jeftinije poslovanje”. Ista stvar je, kaže, danas i u poljoprivredi gdje ljudi koji imaju proizvodnju misle da ne mogu sami doći do krajnjeg korisnika što, naglašava, nije točno.
“Bitno mi je napomenuti jednu stvar, naime, postoji nešto što se zove alternativni sustavi hrane i to je priznata grana. Ključno što je razlikuje od konzervativnih sustava je da se smanjuje broj middlemana, odnosno distributera. Kako postoji craft proizvodnja, tako postoji i craft u plasmanu hrane. I bitno da su proizvodnja i plasman usko povezani, te da krajnji korisnik može lagano doći do proizvođača. Ne može se dobiti ista kvaliteta salate koja je putovala iz Portugala ili je iz istoga grada”, kaže Lugović koji je još prije dvadeset godina radio MBA u Londonu, a završio ga je pitanjem hoće li frižider postati konkurencija Tescu. “Zašto? Jer frižider zna kada je prazan,a kada imaš tu informaciju, narudžbu možeš generirati u frižideru i ne treba ti dućan nego ti proizvod direktno stiže u frižider”.
Vesela farmica najljepši je dio ove priče
Vesela motika uz aplikaciju i ostalu tehnologiju ima i Farmicu shop što je, kaže, najljepši dio cijele priče. Došli su do ideje kako plasirati hranu koja se ovdje proizvede. “OPG-ovi se prijave, a mi u neke postojeće prostore, primjerice u dućane, urede ili hotele ulazimo s našim frižiderom u kojem se nalaze ti njihovi proizvodi. Otvorimo listu dobavljača koju imamo i svatko si izabere što želi i sljedeći tjedan će to imati u svojem prostoru”, kaže i objašnjava da se ljudima ne da tražiti i kopati gdje je najbolja hrana jer je to često dug proces.
“Ovdje imaju sve strukturirano i samo moraju izabrati, a naš je uvjet da proizvodi budu kvalitetni”. Već imaju, kaže, dogovor s proizvođačem frižidera, te razvijaju portfelj. Dpo sada su im se javili uglavnom proizvođači čiji su proizvodi proizvedeni u Zagrebu.
Studirao u Moskvi, radio u Londonu i vratio se u Zagreb
Lugović voli reći da mu je život lijep jer, kaže, sluša glazbu, čita knjige i onda ide na fakultet ispričati što je pročitao ili u klub pustiti ono što je čuo i još mu za to plate. “I u biti je sve to isti proces. Moraš generirati neko novo znanje i prepakirati ga na način da zadovoljiš nečije potrebe. I tako može biti u glazbi, hrani ili u znanju”, govori Lugović koji je prije skoro petnaest godina spojio znanost i glazbu kada je u svojem znanstvenom radu pisao što bi sve ostale industrije mogle naučiti od glazbene.
“Gledao sam glazbu koja je živjela od prodaje CD-a i odjednom je sve otišlo u papar. I u principu ako govorimo o digitalnoj transformaciji glazbena industrija se prva transformirala. Danas glazbenici žive od YouTubea, koncerata i nije bed. Istražujući dalje, na doktoratu, bavio sam se načinima kako ljudi traže glazbu i onda sam shvatio da kako tražiš glazbu isto tako tražiš i dobru hranu, odnosno što je moja mentorica rekla ‘a što ti za dobar život više treba? Dobra glazba i dobra hrana’”.
Studirao je u Moskvi na Plekhanov University, te radio kao maneken. U drugoj polovici devedesetih bio je i direktor dućana s dizajnerskom robom. “Le Form se zove dućan i bio je, a i još uvijek je jedan od najboljih u Rusiji. Doveli smo Vivienne Westwood, Driesa van Notena, Ann Demeulemeester i Alexandera McQueena na rusko tržište i to mi je bilo cool raditi”, prisjeća se Sergej koji je i svoju suprugu Olgu upoznao u tom gradu. Nakon Moskve odlazi u London na magisterij, te radi u farmaceutskoj industriji, a kasnije postaje i dio startup svijeta, te radi kao biznis developer jednog inkubatora, nakon čega se vraća u Zagreb.
Još uvijek radi kao DJ, a završio je i u časopisu The Wire
“Ideja nakon Londona mi je zapravo bila da odem na doktorat u New York. Kao Moskva-London- New York i onda mogu ići pecati u Tokyo”, šali se Lugović, no ipak se, nastavlja, odlučio vratiti u Zagreb gdje je slučajno dobio posao u uredu za strategiju razvitka. Nakon toga je krenuo raditi po korporacijama popu Saaba, pa se prešaltao u noćne klubove, zagrebački Sirup i Porat u Pirovcu. Kada je dobio drugo dijete odlučio se povući iz noćnog posla s klubovima i posvetiti se doktoratu i predavanjima na TVZ-u. ”A kako sam s doktoratom sada pri kraju odlučio sam pokrenuti Veselu motiku”.
DJ je još od vremena kada je živio u Londonu, a na toj klupskoj underground sceni poznat je pod imenom DJ Sergej Snooze. “Volim za sebe reći da sam semi professional jer ne živim isključivo od toga, što mi daje kreativnu slobodu, ali s druge strane u pristupu sam profesionalan. Svirao sam po cijeloj Europi i po dobrim klubovima.” Zanimljivo je i da je jedno prilikom završio u etabliranom časopisu ‘The Wire’ .
“Bio sam na prvom Dimensions Festivalu i odsvirao set od sat i pol domaće mjuze. Par mjeseci kasnije zove me frend i kaže: ’evo te u Wireu’. I stvarno, šalje on meni članak. Bio je to report na trećini stranice o tom događaju, a novinar koji me tada čuo doslovno je četvrtinu tog teksta pisao o lokalnom DJ-u Sergeju koji ga je oduševio”. I još uvijek pušta glazbu i to najčešće u underground klubovima kod nas i Europi.
Mi nemao kulturu rizika. Svoje projekte financiram sam
Na pitanje o razlikama između Londona i Zagreba kada su startupovi u pitanju odgovara da u Londonu ipak imaju veći dostup kapitalu, ali i veću konkurenciju. Glavna razlika je, kaže, da tamo većina startupova barem jedan dio poslovanja financira samostalno. “Bilo to peglanje kreditne kartice, minus na banci ili ušteđevina. Dakle ljudi su spremni uložiti nešto i preuzeti rizik, dok kod nas svi očekuju nekakve poticaje. Ja uvijek pitam koliko si spreman prodati svoje imovine da bi nešto postigao. Je l’ vjeruješ u to što radiš? Prodaj auto i traži kupca. Jer što je novac? Novac je rizik, rizik je neizvjesnost, neizvjesno je tamo gdje nisi bio, a kod nas puno startupova očekuje neke poticaje što je po meni loše za poduzetništvo”.
Kada je kretao s Veselom motikom najčešće pitanje koje je čuo, prepričava Lugović, bilo je na koji će se fond prijaviti. Nije se prijavio nigdje, te je odlučio projekt samostalno financirati iz svoje ušteđevine. “Fondove nisam iskoristio jer su mi prespori. Imali smo situaciju da mi je trebala konstrukcija frižidera koji ne radi i uspio sam to naći na njuškalu za 700 kuna. Da sam poslovanje temeljio na sredstvima iz fondova morao bih pisati prijavu, imati javnu nabavu, razmišljati kako objasniti second hand frižider u javnoj nabavi. I to sve oduzima vrijeme i skupo je. Fondovi su super, ali kao dio prihoda, a ne kao temelj za biznis”.
Najveći problem u Hrvatskoj vidi u tom nedostatku kulture rizika. “Bio sam na mnogo predstavljanja projekata domaćih startupova i na pitanje žirija jesu li uložili barem nekoliko stotina eura u oglas u svoju firmu, odgovor je najčešće bio negativan. Čekaj malo, kako hoćeš da ja u tebe uložim 20 tisuća eura ako ti ne možeš uložiti par stotina eura. I na tome treba raditi”; zaključuje za kraj Lugović.
