“Bio je to sasvim običan dan na moru. Nas četvorica bili smo na plaži. Odlučili smo malo skakati s mola. Nakon nekoliko skokova, sreo sam na molu prijateljicu i odlučio da sam s kupanjem i skokovima gotov. Prijatelj me na nagovor dobio da idemo skočiti još jedan, zadnji put. Skakali smo jedan za drugim, s punim zaletom, s jedno dvadesetak metara. Prvi prijatelj skočio je desno, drugi lijevo, treći u sredinu, a ja sam kao zadnji, odabrao prazninu na lijevoj strani”, priča 34-godišnji Slaven Škrobot o danu koji mu je, prije 11 godina, promijenio život.

“Nažalost, nisam vidio da je jedan moj prijatelj ostao pod vodom i u trenutku mog skoka izronio na površinu. U tom sam trenutku razmišljao da ga ne ozlijedim pa da sam maknuo ruke i glavom udario u njegovo bedro. Ostao sam plutati na površini vode, okrenut prema dolje. Sva sreća da su prijatelji shvatili da nije zezancija te su mi brzo prišli u pomoć”.

Suočavanje s novim životom

U tom je trenutku, kaže, bio svjestan svega. “Prijatelj me iz drugog pokušaja, u zadnji trenutak, uspio podići iznad razine vode da udahnem zrak. Nekako su me izvadili na obalu i skupilo se jako puno ljudi , između ostalog, i bračni par iz Danske koji su oboje fizioterapeuti. Ispitivali su me svašta na engleskom, no, meni se jako spavalo i teško sam pričao. Kakvih petnaest minuta kasnije, po mene je došla hitna i odveli su me u Rijeku na operaciju. Zadnje čega se sjećam, prije pada u nesvijest, je ulazak u bolnicu kada me sestrin dečko pitao kako sam”, priča dodajući da je nakon toga uslijedilo suočavanje s novim životom. Onim u kolicima. Ali i godina teškog oporavka.

“Rehabilitacija, odnosno vucaranje po bolnicama trajalo je skoro godinu dana. U Rijeci sam proveo mjesec dana da bih došao u Varaždinske toplice i nakon samo dva tjedna premješten sam u Varaždinsku zaraznu bolnicu. Tamo sam bio nešto više od mjesec dana, kao i u zaraznoj u Zagrebu. Nakon svih tih bolnica, konačno sam se vratio u toplice gdje je počela moja rehabilitacija u trajanju od još pola godine”, kaže Slaven, koji je odmalena živio aktivno.

Kao dječak uživao je u ribolovu i svim morskim radostima, igrao je nogomet, trenirao odbojku, ronio s bocama, skijao, bordao, bavio se svim vrstama ribolova pa tako i podvodnim. Kao i svaki dvadesetogodišnjak, igrao je PC igre, izlazio, družio se s prijateljima.

‘Kada nešto želim, idem po to, bez obzira na sve’

Ni danas, unatoč dijagnozi tetraplegije, njegov život nije bitno drugačiji. Dapače, živi puno aktivnije i kvalitetnije od mnogih. I zato njegova priča može biti sjajan poticaj da pred kraj godine i za ljepši kraj 2020., kada svoj život stavljamo na inventuru i analiziramo ‘što smo sve mogli napraviti’, ‘što smo propustili’, ‘koje smo snove stavili na čekanje’, osvijestimo sve što imamo i snažnije prigrlimo život.

Većina ljudi često odgađa neke stvari u životu koje ih vesele, često traže izgovore poput ‘nemam vremena’, ‘nemam love’ ili ‘to ću kad nastupe neka bolja vremena’. Kod Slavena to nije slučaj. Nije bio niti prije nezgode, a nije ni nakon nje.

“Ljudi će uvijek pronalaziti izlike za nešto što ne žele svim svojim srcem. Stvar je prioriteta i sve je to vrlo jednostavno. Želiš li to ili ne i koliko to zapravo jako želiš? Ako je to ono što stvarno želiš, onda izlika nema. Kod mene je stvar sasvim pojednostavljena. Kada nešto želim, idem po to, bez obzira na sve”, govori. Prije nezgode je također putovao, ali ne na daleke destinacije koje je, unatoč svemu, u posljednjih nekoliko godina uspio posjetiti.

Volim putovati, družiti se, slušati glazbu…

No tko je doista Slaven, o čemu sanja, što ga raduje? “Slaven je tridesetčetverogodišnji mladić iz Zagreba. Dobro, možda ne više mladić, ali tako se osjeća. Voli putovati, slušati glazbu, odlaziti na koncerte i festivale. Jako je znatiželjan, svašta ga zanima i sve voli probati, a najviše ga vesele male svari. Najsretniji je kada je vani sunce i kada je toplo, kada putuje ili je na moru ili kada otkrije neku novu dobru pjesmu. S 23 godine doživio je nesreću te skokom u more ostao nepokretan od vrata na niže. No, odlučio je da ga to neće ograničavati i zaustaviti da uživa u životu i da ga živi na najbolji mogući način”, kaže.

Nije dopustio da ga život u kolicima ograničava. Nakon ozljede uslijedio je prvi let i putovanje u Sarajevo pa u Madrid. Tako je, kaže, probio led i shvatio da može više. Putovanje u Maroko bilo je prekretnica, tada je shvatio da u tome uživa i da to želi raditi, a osvajanje nagrade na jednom natječaju usmjerio je njegov život u sasvim novom smjeru.

Putovanje koje je promijenilo sve

“Slučajno sam naletio na webu na natječaj u kojem je trebalo napisati priču-putopis koja ti je promijenila život. Kako sam bio na putu u Maroku, koje je bilo moje prvo putovanje izvan Europe i može se reći, putovanje koje mi je promijenilo život, odlučio sam napisati svoju priču. Do tada nikada ništa nisam napisao, ali sam znao da je moja priča nešto drugačija, posebna, nešto što do tada ljudi nisu imali priliku čitati. Pobijedio sam i osvojio dvije povratne aviokarte za Australiju”, kaže Slaven te skromno dodaje da ovako aktivno ne putuje dugo.

“Tu se radi o tek dvije do tri godine putovanja ali, istina, u te dvije godine, proputovao sam mnogo. Bili bi tu još i Iran, Indonezija i Indija da nije bilo ove situacije s virusom”, kaže nam.

‘Ne zamaram se brojem zemalja koje sam proputovao’

Prisjećajući se svojih putašestvija, kaže da nema najdražu destinaciju i da mu je na svakom putovanju bilo vrhunski. “Idem na mjesta za koja znam da će mi tako i biti. Nije mi bitno koliko sam zemalja proputovao, ne zamaram se time. Najvažnije mi je iskustvo, da vidim nešto, naučim nešto i upoznam nove ljude, a i sebe. Australija je posebna, imao sam osjećaj da sam na nekom drugom planetu. Maroko je pak prepun kontrasta dok je putovanje u Jordan bilo baš onako, savršeno, po mom guštu”, govori dok mu se na licu širi osmijeh.

Budući da se u njegovom slučaju pripreme za putovanja uvelike razlikuju od obične kupnje karata, pronalaska smještaja i pakiranja, otkriva nam kako izgledaju pripreme za putovanje kao što je bilo ono kada se s ekipom uputio u Jordan.

U koferu su većinom lijekovi, kateteri, vrećice za mokraću…

“Mogao bih vam pričati satima. Za putovanje u ovom stanju potrebne su prvenstveno velika volja, tvrdoglavost, upornost i snalažljivost. Ljudi dobiju lijepu fotografiju mene na nekoj atraktivnoj lokaciji i misle kako je to sve divno i krasno, a zapravo ne vide pozadinu svega. Sav trud, upornost i što smo sve prošli kako bi do toga došli, kako ja, tako i moji suputnici. Putovanje u ovom stanju puno je teže i kompliciranije nego nekome tko hoda. Puno je tu potencijalnih problema i rizika s kojima se možete susresti, zato treba sve jako dobro i detaljno istražiti kako bi se svi problemi sveli na minimum”, kaže.

“Primjerice, za svaki aerodrom i aviokompaniju pravila su drukčija i to sve treba provjeriti. Ponekad je teško pronaći adekvatan smještaj koji često zna biti neprilagođen za osobe s invaliditetom, bez obzira na to što na stranici piše da jest. Tako me primjerice u Moskvi, gdje sam rezervirao 100% prilagođeni smještaj, pred liftom dočekalo deset stepenica. Pakiranje je noćna mora. Radi svog stanja,više od 70% prostora u torbi mi ispunjavaju medicinske potrepštine poput katetera, podloga, vrećica za mokraću, rukavica, tableta itd. Osim toga, sa sobom moram nositi i preklopnu toaletnu stolicu koja teži dvadeset kilograma. Ljudi često misle da nosim puno prtljage, ali zapravo ne nosim puno. Najradije bih da mogu staviti ruksak na leđa i adio!”, dodaje.

‘O solo putovanju ne mogu ni razmišljati’

No, zavrzlamama tu nije kraj. Mnogo je prepreka koje Slavena ne obeshrabruju. “Ljudi često brkaju pojmove paraplegije i tetraplegije. Osoba s paraplegijom ima posve normalne ruke i doslovno ne ovisi o nikome i o ničemu te je potpuno samostalna. Ja kao tetraplegičar, ne mogu sam gotovo ništa. Tako da o solo putovanju ne mogu ni razmišljati, sa mnom uvijek treba biti minimalno jedna osoba. Za osobe s invaliditetom putovanja su i često puno skuplja. Ja putujem na malo drukčiji način od svojih kolega. Putujem i na malo ekstremniji način, na egzotične lokacije i izvan ruta predviđenih za osobu s invaliditetom”, kaže.

Nastoji i što jeftinije putovati te na nekim stvarima uštedjeti i to preusmjeriti na nešto njemu bitnije. “Na putovanjima se jako puno trošim, znao sam se naći u situacijama opasnima po život i ponekad je teško to ljudima takvo predočiti. Često sve to ne mogu dokumentirati i pokazati ljudima onako kako bih ja to htio jer to jednostavno nema tko raditi”, priča nam prisjećajući se najluđih momenata s putovanja.

Najluđe uspone teško je opisati riječima

“Puno je toga i teško je odlučiti koji mi je najdraži. Gotovo čega god se sjetim izmami mi osmijeh. Zato i putujem! Oni najluđi su definitivno usponi do Monasterija u Petri i uspon na budistički hram Pidurangalu na Šri Lanki koji se nalazi na 200-metrskoj stijeni. To su teško opisivi osjećaji koji će zauvijek duboko ostati urezani u mom sjećanju. To su i stvari koje između ostalog, nikada nitko nije napravio pa je zadovoljstvo tim snažnije”, govori.

I njemu se, kao i cijelome svijetu, epidemija koronavirusa uplela u ovogodišnje planove. No, ni to ga nije omelo u planovima. Početkom godine posjetio je Šri Lanku, a nakon povratka u Hrvatsku počeo je razmišljati o svojoj staroj strasti – biciklizmu.

“Bio sam zaljubljenik u biciklizam puno prije nego što sam nastradao i uživao sam u svakom trenutku provedenom na biciklu. Nakon ozljede, u nekom sam časopisu ugledao posebno prilagođeni bicikl i bila je to ljubav na prvi pogled. Želio sam ga imati no, nažalost, nisam si ga mogao priuštiti. Cijena takvog bicikla iznosi 65.000 kn! Nakon povratka iz Šri Lanke prolazio sam težak period i razmišljajući pao mi je na pamet upravo taj bicikl. Odlučio sam žrtvovati sva svoja buduća putovanja te sve svoje financije i izvore prihoda usmjeriti prema kupnji bicikla”, prisjeća se.

Ostvarenje jednog sna

I svemir se upleo. “Napisao sam na svojem blogu o tome post bez ikakve namjere i ubrzo su me ljudi počeli nagovarati da ostavim broj računa kako bi mi barem malo olakšali prikupljanje financija. Iako nisam bio oduševljen tom idejom, ostavio sam broj računa te ljudima ostavio mogućnost ostavljanja donacija. Nisam ni slutio da će ljudi koji me prate sakupiti cijeli iznos bicikla u samo pet dana! To je bilo nevjerojatno! Ispunili su mi san, nevjerojatno me usrećili te mi dali jednu sasvim novu dimenziju samostalnosti i slobode”, kaže. I tada se pred njima našlo ljeto za pamćenje. Samo biciklom je prešao nešto više od 300 kilometara.

“Iako sam se u ožujku vratio iz Šri Lanke, ravno u ludnicu, ovog sam ljeta dobio bicikl i odlučio spojiti neke željene lokacije te ih pokušati odvoziti. Bio sam na Krku, Murteru, u Dubrovniku, na Visu, Mljetu i Dugom otoku. Moram priznati da mi je svugdje bilo vrhunski, upoznao sam divne ljude, jeo fino hranu, uživao u prekrasnim zalascima sunca, vidio i doživio mnoge lijepe stvari. Svakako ću se na ta mjesta nagodinu i vratiti, imam uostalom i neke nedovršene planove. Mogu reći da sam od ove godine, kakva god ona bila, izvukao najbolje je i kada se osvrnem, nemam za čime žaliti jer sam zaista maksimalno uživao i provodio se”, govori.

I odmah nam izdvaja lokacije koje su ga očarale: “Svakako pamtim lijepe lokacije na kojima sam bio, poput špilje Golubinke na Dugom otoku, obilaženje vojnih tunela na Visu, otoka Brusnika, vožnje biciklom po Dugom otoku i Visu te zalaske sunca. Ipak, bez obzira na to, ono što ću najviše pamtiti su ljudi koje sam upoznao i koji su mi na putovanju pomogli”.

Svake godine se vraća na taj mol

Na ovogodišnjoj mapi, našao se i Krk. I Slaven nije propustio priliku otići na mjesto s kojeg je zadnji puta skočio u more. Kao što svemu u životu pristupa hrabro i bez zadrške, fotografiju je objavio na svom Facebook profilu. No, to nije prvi puta da se vratio na to mjesto. “Ma kakvi. Čim sam se prvi put nakon ozljede vratio na Krk, otišao sam na taj mol. Nemam apsolutno nikakvih problema vezanih uz to, kao ni emocija. Svjestan sam da se sve dogodilo nizom nesretnih okolnosti, a ne radi mog neznanja što se skakanja tiče ili nečeg sličnog. Da prohodam, skakao bih ponovno, jedino što bih prije jako dobro provjerio da nema nikoga”, iskren je.

Slaven se prošle godine na nagovor prijavio za nagradu “Dijana Klarić“ na Croatian Travel Festivalu u Šibeniku. Nije je iz prve dobio, no u rujnu 2020. titulu putnika godine osvojio je Slaven. Volim u šali reći kako je ironično to što ne mogu hodati, a proglašen sam putnikom godine”.

Planova za 2021. ne nedostaje

S obzirom na to da Slaven stalno nešto kuha, i za sljedeću godinu ima jako puno ideja i planova. Volio bi, kaže, otputovati negdje daleko, izvan Hrvatske, no to će prije svega ovisiti o situaciji s virusom. Što se Hrvatske tiče – za to sprema sasvim posebnu stvar.

“Volio bih ostvariti jedan projekt i biciklom odvoziti cijelu Jadransku obalu. To je dosta veliki zalogaj i velika stvar. To treba dobro organizirati i jako se dobro za to pripremiti. Za to mi svakako treba pomoć jer nešto slično nisam još nikada radio. Osim toga, želim posjetiti Lastovo, Korčulu i Brač, možda još neka mjesta i definitivno se vratiti na neka mjesta na kojima sam već bio, poput Visa i Dugog otoka. Želja mi je odvoziti i cijeli Mljet. Spremam i jedan mali podvig, odlazak na Palagružu, na naš najudaljeniji otok”, otkriva nam te za kraj, svima koji se još nisu odlučili ispunjavati svoje putoholičarske snove, poručuje:

“Danas su putovanja pristupačnija i jeftinija nego ikad i za jako malo novaca i uz nešto snalažljivosti može se putovati. Treba kupiti kartu i na kraju će se sve posložiti kako treba. Treba napraviti taj prvi korak, a nakon toga sve dolazi prirodno, samo od sebe. Komfor-zona je lijepo mjesto, ali tamo nema rasta”, kaže dodajući: “Na putovanjima sam naučio mnogo, a ponajviše spoznao sebe.”

Donosimo priče pojedinaca koji inspiriraju, a njihove priče neiscrpna su motivacija i vraćaju vjeru u bolji život. Oni čine dobro i žele da njihovi životi, ali i životi cijele zajednice budu bolji, lakši i kvalitetniji. Njihovi glavni saveznici su vrijednosti koje nose u sebi, upornost i nepristajanje na status quo. Njihovi suputnici su prilike koje pruža današnjica kroz najnovije tehnologije i brzi Internet dostupan gdje god se nalazili. Upravo radi njih i radi svih ostalih kojima su oni inspiracija, najbolja mreža i brzi Internet moraju biti dostupni svima i svugdje. Zato nastavljamo razvijati najbolju mrežu i donosimo internet u svaki kutak Hrvatske kako bismo gledali još više lica koji zajedno stvaraju svijet boljih mogućnosti. 

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.