Šestog ožujka prije četiri godine, novinarka Ivana Kalogjera s prijateljicama je otišla na ‘Znanstvenike u pubu’ u klubu Sax. Cijeli dan se normalno osjećala, sve dok je u jednom trenutku nije počelo bolno probadati u nozi. “Jedva sam od bolova došla do garaže i odvezla se kući. Idući dan kad sam se probudila bol i dalje nije prestajala, a cijela noga mi je bila ljubičasta”, prisjeća se Ivana koja je tog dana završila u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Tijelo joj je, kaže, slalo signale da nešto dubinski ne valja. I nije valjalo jer je, svega nekoliko mjeseci kasnije, na rutinskom pregledu liječnik posumnjao u rak dojke. “Gledao je u monitor ultrazvuka i rekao da mu se ne sviđa jedna cista u lijevoj dojci, te da treba punktirati i napraviti biopsiju. Taj čas mi je bilo jasno da imam rak”, govori nam Ivana, koja je na razgovor u redakciju Telegrama došla u bijeloj tunici s retro printom na kojem se nalazi stilizirana Volkswagenova Buba i otisnuta poruka ‘Nisi sama, ideš s nama’.

Danas, Ivana izgleda dobro i zadovoljno. Nikada ne biste pomislili da se prije četiri godine u  kratkom periodu suočila s teškim situacijama. Saznala je da ima rak, umrla joj je majka, odrezali su joj obje dojke, te je ostala bez posla u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Osjećala se tada, kaže, očajno kao da je dotaknula dno i to joj je bio motiv da pokrene blog pod nazivom ‘Nismo same’ na kojem je detaljno opisala svoje iskustvo s tom malignom bolesti. Priče i iskustva malo po malo počele su joj slati i druge oboljele žene, a Kalogjera je otišla korak dalje i osnovala istoimenu udrugu za podršku ženama koje se bore s karcinomom. Najzapaženiji projekt u sklopu udruge poznat je pod imenom ‘Nisi sama- ideš s nama’ kojim se socijalno ugroženim ženama omogućuje besplatan prijevoz taksijem na kemoterapiju.

Spasili su je česti pregledi dojki

Jedna neugodna situacija natjerala ju je da se redovito kontrolira, a danas je svjesna da joj je to spasilo život. “Prije 17 godina sam bila na sistematskom pregledu. Nikada neću zaboraviti taj događaj. Jedna mlada liječnica mi je zalegla na dojku i iz bradavice mi je potekla krv. Rekla mi je ‘Uh, vi imate rak..’ i ja sam se isti taj čas raspala. Od tog trenutka živjela sam u strahu”, govori Ivana, kojoj tog puta ipak nije bio dijagnosticiran karcinom već samo popucala kapilara. No to ju je potaknulo da dva puta godišnje odlazi na kontrole. “Cijeli život mi je stres prolazio kroz dojke. Kad bih bila u nekom turbo stresu one bi odmah na to reagirale. Tada bi mi se u desnoj dojci pojavljivale velike ciste koje bi se punile gnojem. Znala bih se probuditi usred noći i tu bi mi se sa strane znala pojaviti cista veličine jajeta”, pokazuje rukom Ivana i dodaje kako bi tada otišla na punkcije koje ne bi otkrile ništa opasno.

U vrijeme kada je čekala nalaze biopsije radila je kao glavna savjetnica ministra Željka Jovanovića u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. “Iz medija sam, na njegov poziv, otišla raditi u ministarstvo. I mojem bivšem poslodavcu bilo je žao što odlazim, ali odlučila sam tako jer sam mislila da sam u medijima dala sve i da možda mogu dati svoj doprinos negdje drugdje. Dakle, ostavila sam stalni posao i potpisala ugovor koji je trajao samo do kraja mandata ministra”. Razmišljala je tada da će uvijek nešto raditi i da je ne treba nikakav ugovor sputavati. Nekoliko dana nakon biopsije, na samom kraju radnog vremena, nazvao ju je liječnik i rekao joj zabrinjavajuću vijest.

‘Ivana, žao mi je, ali Vi imate rak. Hrabra ste žena i vi to možete! Danas se rak uspješno liječi’, bile su riječi koje su odzvanjale iz mobitela. “U sekundi mi je cijeli život proletio kao na traci. Odmah sam se sjetila svoje mame koja mi je govorila ‘izlaziš bez doručka, pušiš na tašte i piješ kavu’ i svih nekih stvari koje sam krivo radila..”, opisuje Ivana što je u tom trenutku osjećala prisjetivši se svoje majke koja se u to vrijeme isto liječila od karcinoma. “Nakon što sam prekinula razgovor s liječnikom raspala sam se. Došla mi je kolegica iz susjedne sobe da me pozdravi prije vikenda, a ja sam ronila suze. I onda me s još jednom kolegicom odvela u kafić da se pokušam smiriti. Popile smo jedan Jägermeister i napravile plan  za daljnje korake jer vi u tom trenutku ne znate ništa, niti kome da se najprije javite”, prisjeća.

Odlučila je odstraniti obje dojke

Zanimljiv detalj dogodio se kada je izašla iz kafića, u koji su je odvele kolegice. “Neki tip mi je zagradio auto i teško sam mogla proći. Potrubila sam mu, a on se onako agresivno zaderao ‘Kaj je? možeš izać’! Ja sam se, još u šoku od one vijesti, izderala na njega: ‘Makni taj auto ili ću te udariti’. I stvarno mislim da sam u tom trenutku bila u stanju to napraviti. Frajer je zastao, pogledao me, zašutio i maknuo auto”, prisjeća se novinarka koja je vrlo brzo otišla na razgovor s liječnikom i zakazala operaciju. “Bilo mi je rečeno da će me operirati za dva tjedna. Iako ti je prvi impuls da želiš to isti tren van iz sebe, ovo mi je čak odgovaralo jer sam imala vremena oprostiti se sa svojim grudima”, govori Ivana koja je zbog cijele situacije odlučila odstraniti obje dojke.

“Nisam htjela riskirati. I to je bila dobra odluka jer se kasnije na biopsiji pokazalo da je ta lijeva dojka bila prepuna mikro tumora koji se nisu vidjeli niti na ultrazvuku niti na mamografiji”. Jedan takav tumor imala je, kaže, i iznad bradavice, pa je i nju odlučila odstraniti, dok je drugu skinula prije nekoliko mjeseci, kada je bila na novoj operaciji jer joj je tijelo odbacilo silikone koje je dobila umjesto svojih dojki. “Sada su mi ugradili drugu vrstu silikona i dobro se osjećam. Oni prošli su mi bili jako teški i nikad se s njima nisam srodila. Kada sam prvi put ulazila u more bacila sam se na leđa jer sam imala osjećaj da umjesto grudi imam dva kamena koja će me povući prema dolje”, otkriva Ivana i dodaje da se, otkako je uklonila obje bradavice, voli i našaliti na svoj račun. “Kako sam kćer rodila na carski rez, znam reći da izgledam kao smajlić kad se skinem”, kroz smijeh će Ivana.

Obitelj joj je bila velika podrška

Na dan kada je saznala da boluje od raka došla je kući i zapitala se kako da  to kaže djeci. “Imam s njima otvoren i iskren odnos, a kako smo svi već odrasli ljudi jednostavno sam im rekla kakva je situacija i oni su to prihvatili kao nešto što će proći”. U nekim situacijama je, kaže, počela malo i dramiti. “Jednom su me djeca pitala što ću raditi za Novu godinu i odgovorila sam da ne znam hoću li tada biti živa. Skočili su na mene i rekli mi da neću više imati njihovu potporu, ako tako nešto još jednom izgovorim. Stepla sam se i otada pazila s izjavama”. Kasnije se, kaže, znala šaliti i s frendicama. “Kako sam prije imala velike dojke, zezale smo se da sam sve to namjerno izmislila da si smanjim grudi na trošak poreznih obveznika”, smije se Ivana i govori “Šalu na stranu. Nije lako proći taj cijeli proces. Bila sam na 16 kemoterapija i 25 zračenja”.

Nakon operacije došlo je i vrijeme za nastavak liječenja, i to kemoterapijom. “Došla sam kod doktorice Podolski koja mi je rekla da s terapijom krećemo 7. srpnja. Odgovorila sam joj da ne mogu tada jer mi majka ima 90. rođendan, te da želim otići k njoj prije nego mi otpadne kosa”. Nikada joj, kaže nije rekla za svoju dijagnozu jer je nije htjela opterećivati. “Sljedeći datum koji mi je predložila bio je 13. srpnja, no i tada sam rekla da ne mogu jer mi je sin dobio nagradu – besplatan upad na Ultra festival. Znala sam da će, ako tada krenem s kemoterapijom, on odustati od odlaska u Split”, prepričava Ivana. Na kraju su terapiju odgodile za još tjedan dana. “Na prvoj kemoterapiji bilo mi je zgodno kada mi je doktorica Podolski prepričala da je doma guglala što je to Ultra”, kroz smijeh priča Ivana.

Ostala je bez posla usred kemoterapije

Kemoterapiju koju je započela u srpnju, završila je u siječnju. Iako se dogovorila da će raditi četiri dana u tjednu za vrijeme liječenja, mjesec i pol dana prije završetka kemoterapije istekao joj je ugovor i ostala je bez posla. “Sjećam se da sam mislila kako se to samo meni može dogoditi, međutim kroz sve ovo vrijeme rada u udruzi otkrila sam da je to jako česta praksa u našoj zemlji”.  Upoznala je, kaže, niz žena različite dobi koje su uslijed ili nakon kemoterapije ostajale bez posla. “Naše društvo nažalost uopće ne prepoznaje oboljele od raka kao socijalnu kategoriju. Mnoge zemlje imaju registre oboljelih, imamo i mi, ali mi u našem registru samo mjerimo broj oboljelih i broj umrlih, a kvalitetu njihovog života, kako i od čega žive oboljeli, te koliko godina je preživljenje mi u našem registru ne mjerimo”.

Jednom prilikom je držala predavanje na tu temu i prišla joj je jedna gospođa iz Ministarstva rada i socijalne skrbi. Otvorila joj je, kaže, neke nove vidike jer se uopće nije razmišljalo o tome da bi oboljeli od raka mogli postati socijalna kategorija. “Danas u Hrvatskoj postoji 250 tisuća ljudi koji su preboljeli tu bolest i nitko ne zna kako žive i u kakvim uvjetima. Osim toga sva prava koja imamo mi ne znamo. Evo, ja recimo, nisam imala pojma da imam pravo na dva grudnjaka godišnje. Za sva prava koja imam, saznala sam od žena koje su oboljele prije mene”. Nažalost, nastavlja Ivana, kod nas ne postoji nikakav centar ili barem letak na kojem se mogu naći neke važne informacije o pravima oboljelih.

Taksi prijevoz na kemoterapiju vani pokriva zdravstveno osiguranje

Nakon što je počela pisati blog, koji se u međuvremenu pretvorio u ozbiljnu web stranicu ‘Nismo same’, javilo joj se mnogo žena. Među njima je bila i mlada Zagrepčanka Melita koja se liječila u Amsterdamu. “Kada se vratila u Zagreb, našle smo se i pričale o svojim iskustvima i liječenju. Dakle, to su ogromne razlike. Dok sam ja doma bljuvala dan nakon kemoterapije, zvali su me s Rebra da hitno donesem uputnicu za koju nisam niti znala da postoji, Melita je u Amsterdamu imala svoj broj, poput OIB-a, s kojim je mogla kod kuće preko laptopa detaljno pratiti tijek liječenja i vidjeti što je još očekuje”, govori Kalogjera koju je jako opterećivalo i to što je morala sina i prijatelje angažirati da je voze na kemoterapiju.

“Sin me uvijek vozio na terapiju, ali nije mogao doći po mene jer je radio, pa sam za povratak radila križaljke kako se ljudi ne bi previše ponavljali. Najgore je što sam tamo susretala usamljene žene koje su zbog bolesti ostavili partneri ili koje su ostale bez posla i morale su na kemoterapiju javnim prijevozom. I onda mi je Melita rekla da u Nizozemskoj nazoveš taksi i to ti pokrije osnovno osiguranje”, govori Ivana i dodaje kako se malo raspitivala i saznala da u Njemačkoj oboljeli imaju pravo rješavati sve usluge putem taksija punih pet godina.

“Jedna žena iz Irske mi je pričala kako je voze 60 kilometara do bolnice, čekaju da sve obavi i vraćaju je natrag” naglašava Kalogjera koja je, kaže, ponosna što je s projektom ‘Nisi sama, ideš s nama’ osvijestila ljude da postoji problem u zajednici. Kroz humanitarne akcije koje rade, te od prodaje majica i narukvica koje je za njih dizajnirao Zoran Aragović, prikupljaju novac za prijevoz, a dogovor imaju s vozačima koji rade za Radio Taxi Zagreb. Prva sredstva dobila je kada se prijavila na natječaj zaklade Solidarna, a prva veća sredstva. “Prijavila sam se na nagovor prijateljice Maje Dodić. I prijavu sam poslala kao građanka s inicijativom prijevoza žene na kemoterapiju. Projekt je prošao i dobila sam inicijalnih 3.400 kuna. Osjećala sam se kao da sam osvojila milijun na Lottu”, prisjeća se Kalogjera koja je nakon toga odlučila osnovati udrugu.

Neke žene koje vozimo nemaju niti mobitel

Do sada su prevezli 161 ženu, a od toga ih je u međuvremenu, nastavlja Kalogjera, pet umrlo. “Do sada smo osigurali više od 4.300 vožnji. Vozimo jako mlade žene, samohrane majke koje su ostavili partneri, imamo žena koje uz karcinom boluju i od epilepsije, pa i žene koje boluju od multiple skleroze. Imali smo jednu mladu ženu čija je sestra pisala tako dirljiva i detaljna izvješća kada su išle na kemoterapiju… Ona i njezina majka su je pratile, i da nije bilo taksi prijevoza morale bi angažirati još jednu osobu da ih vozi. Onda imamo ženu koja ima dvoje male djece s posebnim potrebama, zatim ženu koju dva puta dnevno vozimo na zračenje, pa ženu koju vozimo izvan Zagreba..”, nabraja Kalogjera koja je svaki dan u kontaktu s tim ženama jer mailom naručuje taksi za njih kako bi imala uvid u svaku vožnju.

Razmišljali su i da naprave aplikaciju kako bi pojednostavili cijeli proces, ali to, naglašava, za najmanje trećinu njihovih korisnika ne bi bilo izvedivo. “Rekla bih da više od trećine žena koje vozimo nemaju nikakvog znanja o modernoj tehnologiji, pa mi za njih najčešće javljaju susjedi ili članovi obitelji. Imali smo i žene koje nemaju mobitel i tada sam bila u velikom problemu jer nije bio problem termin kada ide na kemoterapiju, već kada i kako joj naručiti taksi za nazad. Pokušavala sam dogovoriti s tom institucijom da oni zovu, ali je nastao problem, pa si je žena kupila karticu za telefonsku govornicu”.

Bilo je, kaže, i dirljivih scena, a jednu joj je ispričao taksist koji je bio toliko pod dojmom da ju je nakon vožnje nazvao. “Jedna gospođa koju je vozio došla je to jutro sva sretna i uzbuđena. Pitao ju je zašto je toliko sretna, a ide na kemoterapiju.  A ona mu je odgovorila ‘znate što gospodine, da ne idem na kemoterapiju nikad se u životu ne bih vozila taksijem. Ja si to ne mogu priuštiti’, prepričava Ivana te dodaje kako korisnice često hvale taksiste. “Ne voze svi taksisti, samo oni koji su se prijavili da to žele. I sad smo dogovorili da će svi koji voze imati naljepnice na autu ‘I ja vozim, nisi sama, ideš s nama’. I stvarno moram reći da su svi taksisti koji su nam se priključili jako empatični, čak je bilo i slučajeva da su nekim ženama koje su jako socijalno ugrožene ostavljali i novac”.

Mnoge žene skrivaju od poslodavaca da su bolesne

Nije rijedak slučaj da oboljelu ženu ostavi partner, govori nam Kalogjera, koja se kroz svoj rad u Udruzi susrela s mnogo takvih slučajeva.“Statistike pokazuju da na jednu partnericu koja ostavi svojeg partnera dolazi sedam partnera koji su ostavili svoje za vrijeme bolesti”, govori Kalogjera te dodaje da je mnogo puta čula da žene skrivaju bolest od poslodavaca, pa za liječenje uzimaju godišnji odmor da bi otišle na neku operaciju. “Nakon što mlade žene prebole rak dojke, preporučuje se kroz neko vrijeme odstraniti i jajnike. I tada žene koriste godišnji odmor kako njihov poslodavac ne bi saznao i pomislio da joj se rak vratio. Mnogo žena je ostajalo bez posla za vrijeme terapije, a neke su uslijed lijekova dobile moždani udar i tada ostajale bez posla”, govori Kalogjera koja zna i za slučaj žene koja preko tri godine vodi spor oko isplate zakonske otpremnine koju joj je poslodavac bio dužan isplatiti kada joj je davao otkaz.

Od raka danas, nastavlja Kalogjera, sve češće obolijevaju mlade osobe u radno aktivnim godinama koje imaju obitelji, kredite i malu djecu. “Zamislite ženu koja je radno aktivna, ima kredite i oboli od raka i ostavi je partner i onda joj još poslodavac da cipelu. Tko to može preživjeti?”, zapitkuje se Ivana, te dodaje kako su istraživanja pokazala da su oboljeli od raka 40 posto teže uposlivi nego zdravi ljudi. “Međutim u uređenim su zemljama tome doskočili.  Postoje cijeli programi i projekti zbrinjavanja tih ljudi, bilo da je riječ o promjeni posla unutar firme ili pronalaženja novog posla jer neki ne mogu više raditi isti posao nakon bolesti. Ovdje si prepušten sam sebi i nekada se stvarno dobiva dojam da ste višak za sustav i da bi bilo bolje da ste umrli”.

Badava jedeš mrkvu, ako nisi posložen u glavi

Ivana se trudi živjeti normalno, kao što je živjela i prije bolesti, a to joj je preporučila i njezina onkologica. “Mislim da sam oduvijek jela zdravo, tako da se s hranom ne opterećujem. Konzultirala sam se, doduše, s dvije nutricionistice i rekle su mi da ne jedem previše crvenog mesa i jaja, i to sam  smanjila. Mislim da je nekako najbitnije posložiti se u glavi i ono što je jednom rekla moja prijateljica: ništa ti ne znači što ćeš jesti mrkvu, dok god u glavi nisi posložen”, govori Kalogjera i naglašava kako je krenula na psihoterapiju čim je saznala da boluje od karcinoma. I danas ide na razgovore sa psihologinjom na onkologiji na Rebru. ”Radim na samopouzdanju i na jačanju sebe, što je puno važnije nego razmišljati hoću li pojesti komad torte ili mrkve taj dan”.

“Nije da sam zbog raka izgubila samopouzdanje. Dogodilo se to mnogo ranije. Vjerujem da je genetika osnovni razlog zašto ljudi obolijevaju od raka, ali isto tako vjerujem da mora postojati neki okidač”, kaže Ivana i dodaje kako je većina tih oboljelih žena koje je upoznala, u nekom periodu života izgubila sebe, zanemarila se ili izgubila samopouzdanje. “Tako da mislim da je dodatni okidač stres koji te jede iznutra. Evo, i doktorica Nela Sršen zna često reći da je rak bolest duše i ja se s njom slažem. Jednom sam to izjavila, pa me netko pitao kako onda obolijevaju djeca.  I zato ponavljam, genetika je glavni okidač, ali želim reći možete vi zdravo jesti, ali morate srediti sebe, što je puno teže.. Niti ja to još nisam uspjela. I dalje se živciram oko stvari oko kojih ne bih trebala, ali nekako se ipak trudim u nekim situacijama izboriti za sebe, što prije nisam”.

Planovi za dalje uključuju rad s oboljelima

Ivana i danas radi kao novinarka i honorarči, kaže, na sve strane. Piše za nekoliko medija, te je članica u Antikorupcijskom vijeću na prijedlog Hrvatskog novinarskog društva. “To me honorarčenje na više strana umara, ja sebe najviše vidim u radu s oboljelima i voljela bih da mogu od toga živjeti”, govori Ivana koja, naglašava, kako uz sve poslove niti ne stigne napraviti sve što je zamislila za Udrugu.

“Nažalost nisam tip koji će kucati na vrata, ali ja imam proizvod koji prati puno ljudi i to bi se moglo podići na veću razinu. Sad već radimo dvije godine, tako da ćemo se moći prijavljivati i na neke natječaje”, govori Kalogjera i spominje  odnedavnu dopredsjednicu udruge Goranke Perc s kojom se kliknula od prvog susreta. Radila je u sklopu udruge Lila kampanju s kojom žele podsjetiti žene da krenu na pregled dojki.  I baš nakon prvog Lila tjedna Goranka ju je vidjela kod Šprajca u emisiji, te ju je slušala na radiju Sljeme.

“Baš je tada saznala da ima rak i odlučila mi se javiti. Rekla mi je da sam prva osoba koju poznaje da je imala rak i tako smo se počele družiti i skužile smo da imamo slične stavove i poglede o tome kako bi se i što trebalo napraviti u sustavu”, prepričava Kalogjera i naglašava kako nitko u životu nije napravio nešto toliko veliko za nju, kao što je napravila Goranka. “Prošle je godine prohodala Camino de Santiago, 900 kilometara, u majici  ‘Nismo same’. Učinila je to za sve žene oboljele od raka. Pitala sam je želi li biti dopredsjednica udruge i pristala je, tako da ćemo nas dvije sada zajedno kroz tu našu udrugu pokušati nešto napraviti”, najavljuje Kalogjera.